Događaji iz ovog teškog razdoblja đurđevačke povijesti na neki su način i stvarna podloga za tradicionalnu manifestaciju koja se održava od 1968. godine krajem lipnja pod nazivom Legenda o Picokima. U tri dana trajanja ovdje se tka vez izvorne narodne kulture i umijeća u likovnom izrazu, pisanoj riječi, podravskom melosu u zanatsko-obrtničkom iskazu, folkloristici i pučkim običajima. Središnja priredba je jedinstveno scensko uprizorenje legende kojom se i danas Đurđevčani prisjećaju svoje junačke slobodarske prošlosti. Prema scenariju radnja je smještena u vrijeme napada turske vojske na đurđevačku utvrdu. Kako je Ulama-beg naišao na neočekivani otpor i vojnički nije uspio poraziti đurđevačke branitelje, odlučio se na dugotrajnu opsadu, s ciljem izgladnjivanja vojske i skonjenog pučanstva. Možda bi u tome i uspio da nije bilo mudrosti i lukavosti Đurđevčana. Legenda kaže da je u okruženoj utvrdi hrane doista nestalo. Ostao je samo jedan mali pijetao (u đurđevačkom govoru pevčec, picek, picok). Ovaj preostali “zalogaj” nije dakako mogao nahraniti ljude. U takvoj gotovo bezizlaznoj situaciji, jedna starica predlaže kapetanu grada da se pjetlić stavi u top i ispali u turski tabor, što je i učinjeno. Misleći da u utvrdi ima još toliko hrane da se njome oni iz grada mogu i razbacivati i na taj način izrugivati, Ulama-beg odustaje od opsade i napušta bojište. Kao neku vrstu kletve, Ulama-beg Đurđevčane naziva “Picokima”. Tako i završava ova scenska igra: “A vi tamo, pernati junaci, što picekima bojeve bijete, ime PICOKA dovijeka nosili! PICOKIMA vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će PICOKI!” Legenda govori o hrabrosti i domišljatosti Đurđevčana ponosnih na svoju povijest, na svoj nadimak i svojeg pijetla koji je danas najzastupljenije heraldičko obilježje ovog kraja.
